Polekolov doprinos diskusiji o Strategiji upravljanja mineralnim i drugim geološkim resursima Republike Srbije
Skupština Srbije je 23. aprila 2026. usvojila Strategiju upravljanja mineralnim i drugim geološkim resursima Republike Srbije za period od 2025. do 2040, sa projekcijom do 2050. Ovaj dokument najavljuje tektonske promene u oblasti geologije i rudarstva, koje nisu predviđene trenutnim zakonodavstvom niti su rezultat širokog društvenog dogovora. Strategija je sporna u svom opštem usmerenju, pojedinostima i načinu na koji je donesena.
Opštim usmerenjem Strategije upravljanja mineralnim sirovinama potvrđuje se i ojačava usmerenje aktuelne vlasti da rudarenju da prioritet u odnosu na druge privredne grane, ekonomske interese države, volju građana, prehrambeni suverenitet, vodnu bezbednost i opštu zaštitu životne sredine, kulturnu baštinu i opstanak lokalnih zajednica.
Da bismo razumeli rizike rešenja u Strategiji moramo razumeti kontekst. Rudarstvo preti da odnese prevagu nad svim drugim delatnostima i društvenim aktivnostima. Od pet najakumulativnijih industrija tri su godinama rudarske – NIS i dva Ziđina, pri čemu se profit izvozi a naša privreda tavori na dnu lanca vrednosti. Ekonomska teorija jasno pokazuje da razvijanje jedne privredne grane nauštrb drugih ne dovodi do ekonomskog razvoja, već stagniranja. To je opisano modelima “kletve resursa” i “holandske bolesti”. Preterani rast rudarenja nosi ogromne zdravstvene i ekološke posledice i troškove, kao i društvene konflikte. Preko 60% stanovništva Srbije je protiv rudarskih megaprojekata i to je jasno ispoljilo i kroz brojna masovna javna okupljanja, poput protesta protiv rudnika jadarita u Jadru.
U takvim okolnostima vlasti su odlučile da – da se pozabavimo i pojedinostima – Strategija sasvim ignoriše probleme mizerne rudne rente i rudarskih deponija, kao i konflikte između interesa rudarenja sa jedne i zdravstvenih i interesa zaštite životne sredine, te interesa drugih privrednih grana (poput šuamrstva, poljoprivrede, energetike, i drugih) sa druge strane. Strategija dodatno olakšava ishodovanje dozvola za rudarenje privatnim kompanijama, dok otežava da državne institucije kao što su Geozavod, učestvuju u sprovođenju primenjenih istraživanja, i tako dalje.
Vlasti su se, štaviše, u usvojenom dokumentu odlučile za scenario između “realističnog” i “brzog” razvoja. Takav scenario je zbilja više nego nerealističan – on je u našem kontekstu katastrofalna ideja. Poljoprivreda je u ogromnoj krizi, a vodni resursi ugroženi na niz načina, od zagađenja do uticaja klimatskih promena; javno zdravstvo je zapušteno i ne može da prihvati pritiske koje neminovno izaziva intenziviranje geoloških istraživanja i rudarenja; deregulacija se usavršava 40 godina a planski sistem je izvrnut naopačke.
To nas dovodi do pitanja načina donošenja Strategije. Strategija bi morala da bude usaglašena sa Planom razvoja i Prostornim planom Republike Srbije. Prvi dokument ne postoji, a drugi je istekao 2021. i od tada novom nema traga. Ono što o Nacrtu znamo je da je predviđao 40 novih rudnika širom Srbije, što je takođe problematično, ali u kontekstu ove diskusije se možemo zadržati i na tome da nemamo plansku osnovu za strategiju. Da stvari budu gore, u martu su vlasti dodatno deregulisale planski sistem ukidanjem Uredbe o analizi efekata propisa i Uredbe o metodologiji izrade dokumenata javnih politika. Ovim je onemogućena i zakonska kontrola Republičkog sekretarijata za javne politike (RSJP) nad aktivnostima donosilaca odluka. Ovaj potez je u direktnoj vezi sa usvajanjem Strategije. Naime, RSJP je bio jedino telo koje su vlasti bile primorane da donekle poslušaju tokom javne rasprave. Od brojnih primedbi na Nacrt Strategije usvojen je samo deo primedbi Sekretarijata.
Tokom javne rasprave i javnog uvida u Nacrt Strategije, u avgustu 2025. godine, ponovo smo svedočili scenama da se vlasti brane od građana i akademika iz SANU privatnim obezbeđenjem. Zvaničnici su lagali da nije bilo primedbi, lagali da se zainteresovani nisu prijavili na vreme i lagali da u polupraznoj sali za njih nije bilo mesta.
Postoji i bojazan da će novi Zakon o rudarstvu doneti dodatno smanjenje standarda zastite životne sredine. Akademici iz SANU su upozorili na to da je Nacrt Strategije upravljanju mineralnim i drugim resursima sadržao predlog da se na lokacijama sa prepoznatim mineralnim resursima u planskoj dokumentaciji da prioritet rudarenju. Prema proceni SANU, to bi značilo da se može rudariti i u zaštićenim područjima najvišeg stepena zaštite, kao što su područja u Nacionalnim parkovima. Takav institut ne bi mogao da zaživi bez izmena aktuelnog Zakona o rudarstvu i Zakona o zaštiti životne sredine.
Sporno rešenje iz Nacrta Strategije nije se našlo u usvojenoj Strategiji – međutim, ono nije odbačeno iz suštinskih, već iz formalnih razloga. Sve primedbe koje je podneo Akademijski odbor za zaštitu životne sredine su odbačene, pa tako i ova. Sporno rešenje je iz finalnog dokumenta izbačeno zbog formalne neusaglašenosti sa drugim aktima, na osnovu primedbe RSJP. To kod građana izaziva bojazan da će Vlada ponovo pokušati da uvede ovo rešenje kroz dokumente višeg reda, odnosno pomenute zakone.
Učešće Ziđina i NIS-a, kao predstavnika rudarske industrije, je pre svega moralo da bude izbalansirano predstavnicima drugih interesa da bi se osigurao multisektorski pristup i onemogućio sukob interesa. U radnoj grupi je trebalo da se nađu i predstavnici drugih privrednih delatnosti – energetike, vodoprivrede i drugih – a naročito predstavnici naučne zajednice, javnog zdravstva i lokalnih zajednica kojima Strategija namenjuje rudarsku sudbinu. Umesto toga, u pisanju Strategije nije učestvovao ni Rudarsko-geološki fakultet (već samo pojedinačni zaposleni), niti drugi relevantni fakulteti ni instituti, a ni predstavnici civilnog društva. Dosadašnji tretman kompanija Ziđin Koper Bor, Ziđin Majning i NIS izaziva podozrenje da su njihovi interesi disproporcionalno štićeni i prilikom izrade strategije. Ove kompanije spadaju u najprofitabilnije industrije u Srbiji – dok istovremeno ne trpe gotovo nikakve posledice zbog zagađenja koje izazivaju, a sa vrha države ne dolaze izjave o tome da će ih država kontrolisati, nego servilno “zamoliti” da manje zagađuju.
Na kraju, zaštita životne sredine je u Strategiji prazno slovo bez pravog sadržaja. Sastavljač je vrlo površno analizirao kako će istraživanja i rudarenje uticati na životnu sredinu, obnovljive prirodne resurse, opstanak i razvoj lokalnih zajednica. Uprkos čak i tako prepoznatim rizicima odlučio se za brži razvoj rudarstva. Strategija predviđa još manju kontrolu od strane građana. Ne predviđa bolje informisanje i partiipaciju u donošenju odluka, ali predviđa ubrzavanje izdavanja dozvola i pojednostavljivanje uvođenja strateških važnih ležišta u planska dokumenta.