Iako se prema zvaničnim podacima komunalnih preduzeća i opština širom Srbije činilo da ove godine ima znatno manje restrikcija vode, informacije koje je inicijativa Pravo na vodu prikupila od građana pokazuju drugačije stanje na terenu.
Na adresu Prava na vodu stigle su čak 293 prijave iz 87 opština, odnosno 162 različita mesta u Srbiji. Građani su kao ključne uzroke naveli sušu i presušivanje izvora (77,8%), radove i kvarove na mreži (15,4%), dok je u 6,8% slučajeva građanima uzrok potpuno nepoznat i voda jednostavno nestaje bez ikakve najave.
Iskustva svedoče o potpunom izostanku institucionalne podrške u situaciji nestašica pijaće vode. Ljudi jasno lociraju sistemske nedostatke kao što su dotrajala distributivna mreža, nedostatak primarnog vodovoda i drastičan pad nivoa podzemnih voda u individualnim bunarima tokom leta.
Problem, međutim, nije samo u tome što su postojeći sistemi vodosnabdevanja loši, već i u tome što se promenio kontekst u kojem ti sistemi treba da funkcionišu. Srbija se nalazi u regionu koji se zagreva brže od globalnog proseka, a klimatske promene donose sve češće i duže periode suše, visoke temperature i ekstremne padavine koje ne mogu da nadomeste dugotrajni nedostatak vode. Vode u Srbiji još uvek ima, ali je sve jasnije da neće biti dostupna u istoj količini, na istim mestima i u isto vreme kao danas. Zato pitanje vodosnabdevanja više ne može da se rešava samo interventnim cisternama i povremenim sanacijama kvarova, već zahteva ozbiljnu i dugoročnu politiku prilagođavanja klimatskim promenama.
Istovremeno, potrebe za vodom rastu, a voda će biti sve traženija za različite sektore – od poljoprivrede i energetike do industrije i novih tehnoloških sektora, uključujući velike sisteme povezane sa informacionim tehnologijama i data centrima. Ako se ne uspostavi jasna politika prioriteta u korišćenju vode, zaštite izvorišta i raspodele dostupnih vodnih dobara, najveći teret nestašica ponovo će pasti na građane i lokalne zajednice.
Zato je adaptacija na klimatske promene u oblasti voda hitno pitanje javnog interesa: moramo istovremeno smanjivati gubitke u mreži, štititi izvore i podzemne vode, ulagati u infrastrukturu i planirati buduće potrebe za vodom tako da pravo ljudi na bezbednu i dostupnu pijaću vodu ne bude potpuno ukinuto.
Šta smo saznali iz iskustva građana koji su nam se javili
U prigradskim beogradskim opštinama, poput Mladenovca, Sopota i Barajeva, odakle je stiglo najveći broj prijava, restrikcije traju mesecima. Stanovnici Sopota ukazuju da je na Kosmaju niklo mnoštvo novih stambenih objekata koji su priključeni na staru mrežu bez širenja iste, pa svi zajedno ostaju bez vode. U Barajevu se voda isključuje svake noći od 22 do 06 sati, a svaki dolazak vode karakteriše prevelik pritisak i vazduh u cevima, što građanima masovno kvari bojlere i kida instalacije.
Teška situacija početkom avgusta pogodila je i Gornji Milanovac, koji se snabdeva sa oslabljenog regionalnog sistema „Rzav“ a u kojem su zabeleženi i protesti zbog nedostatka pijaće vode. Građani javljaju da je grad zvanično podeljen na dve zone koje ostaju bez vode po 12 sati. Jedna je bez vode od 6h ujutru do 18h, druga od 18h do 6h ujutru. Prema njihovim rečima, u realnosti ni ta satnica nije ispoštovana:
“Voda kasnije dođe, a ranije nestane, dok više zone grada nemaju vodu znatno duže. U selima se plan isključenja uopšte ne poštuje, nekada vode nema i duže od 24 sata. Problem jeste suša, ali i to što su gubici u vodovodnoj mreži 50-70%. Kada bi opština ulagala u mrežu, do restriktivnih režima verovatno ne bi ni došlo. Umesto toga, pucanja cevi u ovom periodu su uobičajena stvar.“
Sličan hronični problem sa vodosnabdevanjem ima i novosadsko naselje Begeč, gde problem datira još od 2015. godine:
„Kuće na sprat nemaju vodu od 06h ujutru do 23h uveče. Prizemne kuće u tom periodu imaju strašno slab pritisak, ne sme se upaliti ni mašina ni bojler. Poznajem ljude koji idu kod prijatelja u okolna mesta samo da bi se istuširali. Nije humano da osoba koja se budi u 05h za posao, mora da čeka 23h uveče da se okupa. Noć je jedini period kada se oslonimo da vode ima, ali redovno se dešava da je isključe i tokom noći, pa nam se kvare mašine za veš i sudove.“
Selektivna (ne)pravda
Prijave građana ukazuju na duboku društvenu nejednakost. Dok se u turističkim centrima i komercijalnim zonama voda troši nemilice, okolna naselja ostaju bez kapi vode. Najupečatljiviji primer stiže iz Vrnjačke Banje gde građani javljaju da opstina preusmerava svu vodu na centar i banje kako bi akva park i hoteli imali vodu, dok sva okolna sela i naselja ostaju bez vode nekad i danima. Dramatičan je primer i Prolom Banje u kojoj nijedno domaćinstvo nema pristup čistoj pijaćoj vodi.
Slična situacija guši i sela u okolini Valjeva (na liniji Kukalj), gde građani prijavljuju da je na ionako opterećen seoski vodovod priključen ogroman broj nelegalnih objekata, dok nebriga i korupcija devastiraju čitav sistem.
Građani sela oko Jagodine podsećaju da traže samo ono što su sami finansirali:
„Prvi stanovnici naselja su sami kopali kanale za cevi i sve plaćali iz svog džepa, da oni i njihovi potomci danas nemaju vodu, dok firma koja je doprema samo uzima novac za nove priključke.“
Život nedostojan čoveka
Jedan komentar iz okoline Beograda sumira sav očaj ljudi koje leto provode sa restrikcijama vode i opisuju novu nametnutu realnost:
“U 2026. godini restrikcija vode nije normalna stvar. To je život nedostojan čoveka. Najviše boli to što se čovek vremenom navikne na nešto na šta nikada ne bi smeo da se navikne. Naviknemo se da proveravamo česmu čim uđemo u kuću. Naviknemo se da punimo kante i flaše čim voda dođe. Naviknemo se da pitamo komšiju koji ima bunar da li možemo da uzmemo vodu. Naviknemo se čak i da pet članova porodice koristi WC pre nego što potrošimo jednu kantu vode da ga isperemo. Ne tražimo luksuz. Ne tražimo bazene niti da zalivamo travnjake. Tražimo da kada dete, radnik ili stariji čovek tokom najvećih letnjih vrućina otvori česmu, ima vodu da se napije, istušira i ode normalno u WC.“
Celokupna mapa za 2026 godinu:
