Vlada Republike Srbije najavljuje rešavanje problema vodosnabdevanja. Dobra vest ili razlog za zabrinutost?
Na jučerašnjoj takozvanoj „tematskoj sednici Vlade Republike Srbije, posvećenoj pitanjima od strateškog značaja“, čak petnaest minuta bilo je posvećeno problemu vodosnabdevanja. Ovo bi mogla da bude dobra vest da ne živimo u razorenim institucijama koje odavno ne zastupaju interese građana i principe zaštite životne sredine. Tokom sednice izrečene su brojne tvrdnje i spekulacije koje nas duboko zabrinjavaju i na koje moramo da reagujemo kao inicijativa koja godinama ukazuje na sistemske probleme vodosnabdevanja u Srbiji. Voda mora biti ekonomski pristupačna, a problemi sa vodosnabdevanjem su sistemska odgovornost, a ne pojedinaca. Bilo za pijaću, tehničku ili otpadnu vodu, građani moraju da znaju koji ugovori, sporazumi i memorandumi se sklapaju i koje tehnologije po kojoj ceni se dogovaraju u njihovo ime.
Ministar za javna ulaganja Darko Glišić izjavio je ispravno da se ogroman deo Srbije suočava sa ozbiljnim problemima u vodosnabdevanju, usled zapuštene infrastrukture i ogromnih gubitaka u mreži, naročito na dotrajalim azbestnim cevima. Kako je naveo, „to je kao da fabrika vode proizvede 10 litara, a osam se prospe jer su cevi bušne“. Ministar je procenio da je za sanaciju samo najugroženijih područja potrebno oko 5 milijardi evra, uz napomenu da je realan broj ugroženih lokalnih samouprava znatno veći.
Zastareli razvojni modeli
Pravo na vodu ukazuje na to da se u ovim najavama potpuno previđa problem seoskih vodovoda koji ostaju izvan statistika institucija, a koji su najranjiviji. Ovi vodovodi su potpuno zapušteni, a ljudi sami sebi prepušteni. Lokalne samouprave čak i kad formalno preuzmu upravljanje seoskim vodovodima ne ulažu u njihovo održavanje ili potpunu rekonstrukciju.
Osim dodatnih sredstava za infrastrukturu koja su nesporno neophodna, takođe je potrebna revizija zastarelih planova na osnovu kojih se nažalost i dalje razvijaju vodovodni sistemi. Po inerciji se rešenja iz 70h godina prošlog veka prenose do današnjeg dana. Za društvene, klimatske i privredne prilike koje su tada postojale planirale su se ogromne akumulacije i regionalni vodovodi koji su danas potpuno prevaziđeni i neadekvatni za ono sa čime se suočavamo u stvarnosti. Institucionalna inercija je tolika da čak i kada praksa pokaže da su neka rešenja potpuno pogrešna i neodrživa, na tim rešenjima se insistira na štetu javnog interesa i ljudskog prava na vodu. Akumulacija Stubo-Rovni je izgrađena, ne koristi se već desetak godina opominje. Nažalost nisu izvučene pouke pa se nastavilo sa Svračkovom na Rzavu, Selovom na Toplici, Bogovinom na Crnom Timoku.
Srbija, zemlja koja je zapravo relativno siromašna vodom, treba da svoj fokus stavi na optimizaciju lokalnih vodoizvorišta, njihovu zaštitu, najavljenu rekosntrukciju vodovodnih sistema i veću fleksibilnost u planiranju imajući u vidu narastajuće klimatske promene. Za ovu nasušnu potrebu ne postoji jednokratno rešenje niti investicija, već zahteva konstantna ulaganja i razumevanje njenog značaja.
Cena vode, privatizacija i javni interes
Za Pravo na vodu, najveću zabrinutost izaziva odgovor koji je usledio, naročito kada je reč o ceni vode. Predsednik Republike Srbije Aleksandar Vučić izjavio je da su problemi u velikoj meri posledica toga što je voda „jeftina“ i da se zato „neracionalno koristi“, uz poruku da država ne treba „doveka da subvencioniše vodu i time kupuje opstanak na vlasti“. Ovakvo tumačenje je duboko problematično.
Inicijativa Pravo na vodu podseća da je pravo na vodu i sanitaciju osnovno ljudsko pravo, priznato od strane Ujedinjenih nacija. Voda nije roba, već javno dobro, i mora biti dostupna, zdravstveno ispravna i finansijski pristupačna svima. U velikom broju zemalja postoji garantovani minimum vode za piće i osnovnu higijenu koji je besplatan ili se naplaćuje simbolično. Protivimo se povećanju cene vode za domaćinstva, a veću cenu mogli bi da plate isključivo oni koji vodu koriste za ostvarivanje profita.
Dodatno zabrinjava narativ kojim se voda implicitno predstavlja kao luksuz kroz pominjanje više od 3000 navodnih bazena u okolini Beograda ili tvrdnje da seoska i prigradska domaćinstva „ne insistiraju“ na vodi i kanalizaciji dok ne reše puteve i postignu određeni životni standard. Takav pristup zanemaruje činjenicu da, prema zvaničnim podacima iz izveštaja nacionalne Agencije za zaštitu životne sredine oko milion, a prema međunarodnoj metodologiji Ujedinjenih nacija, čak 1,5 milion stanovnika u Srbiji povremeno ili stalno nema pristup čistoj pijaćoj vodi. Ovako masovan problem ne može biti posledica životnih stilova nekoliko pojedinaca već lošeg sistema, duboko i dugotrajno pogrešnih politika i izostanka ulaganja.
Netransparentne najave i upozorenje na posledice
Naizgled spontana najava da će se „uskoro“ pojaviti rešenje problema pijaće vode, po običaju došlo je usmeno i bez ikakvih detalja. Prethodne slične vesti mogli smo da vidimo i na društvenim mrežama funkcionera tek kada se već potpisuju dokumenti sa kompanijama. Posebnu zabrinutost za izvođenje ovih projekata imamo u kontekstu:
- Objektivno ogromnih troškova neophodnih ulaganja i mogućnosti za korupciju ukoliko se nastavi sa netransparentnim međunarodnim sporazumima
- Loše stanje javnih preduzeća koje se bave vodosnabdevanjem, u pogledu finansija ali i stručnih kadrova koji imaju kapacitet da iznesu promene
- Izmena Zakona o komunalnim delatnostima koje omogućavaju privatnim kompanijama da se bave vodosnabdevanjem, što je već dovelo do četvorostrukog poskupljenja vode u Zrenjaninu
- Kontroverzne privatizacije Instituta za vodoprivredu „Jaroslav Černi“,
- Netransparentnosti projekta „Čista Srbija“, kako u pogledu tehnologije tako i finansija,
Inicijativa Pravo na vodu upozorava na međunarodna iskustva u privatizaciji vodosnabdevanja koja govore o ogromnim poskupljenjima, izostanku usluge manje profitablinim korisnicima, uništavanju javne infrastrukture, raskućivanju javnih i komunalnih preduzeća, monopolizaciji kompanija, gubitka suverenosti u upravljanju prirodnim dobrima, a u nekim slučajevima i oružanim sukobima zbog vode. Ispravnost naših navoda pokazuje i obrnuti proces remunicipalizacije, odnosno vraćanja vodovoda u javno vlasništvo u zemljama kao što su Francuska i Velika Britanija, nakon što su se svi ovi pobrojani negativni efekti ispoljili. Apelujemo da ne ponavljamo tuđe greške. Voda mora (p)ostati javno dobro, a pravo na čistu vodu i osnovnu higijenu mora biti garantovano svima bez izuzetka. Da bi bile u javnom interesu i zaista rešile problem vodosnabdevanja, neophodno je da se iskazane najave sa Tematske sednice Vlade RS materijalizuju u strateški, planski, zakonodavni okvir koji će biti kreiran u širokom dijalogu, usvojen u saradnji sa stručnom javnošću i građanima i nakon toga primenjen.
