Plan izgradnje delfinarijuma u Beogradu, koji se pominje u kontekstu projekta Expo 2027 Beograd, otvara pitanje koje se postavlja širom sveta: da li je uopšte prihvatljivo držati delfine u bazenima radi zabave ljudi? Od načina na koji se delfini hvataju i transportuju, do uslova u kojima provode život u bazenima, praksa pokazuje da iza atraktivne ideje stoji mnogo složenija i daleko problematičnija realnost.
Beogradski zoološki vrt, otvoren još 1936. godine, se decenijama suočava sa opravdanim kritikama zbog uslova u kojima žive životinje. Kad sistem već ima problem da obezbedi adekvatne uslove za vrste koje su bliže ovom podneblju, logično se nameće pitanje kako bi izgledalo držanje izuzetno osetljivih morskih sisara poput delfina, koji u prirodi prelaze desetine kilometara dnevno i žive u složenim društvenim zajednicama.
Delfini širom sveta se svakodnevno rutinski hvataju, uznemiravaju, ubijaju ili prodaju u zatočeništvo, sve zarad profita i nehumane zabave, dok se njihova biološka i socijalna kompleksnost zanemaruju. Zatočene životinje su izložene veoma stresnim uslovima od samog trenutka hvatanja. Mnoge uginu već tokom samog lova, transporta ili ubrzo nakon uvoza, što je posledica povreda i šoka. Prema procenama, čak 79% morskih životinja u akvarijumima se samo u Ujedinjenom Kraljevstvu hvata u prirodnim staništima. Životinje u uzgoju se posmatraju kao roba, zalihe koje se transportuju radi materijalne koristi. Dodatno, samo razmnožavanje delfina u zatočeništvu je izuzetno teško – čak i kod vrsta kod kojih je zabeležen određeni uspeh, ne postoji stabilna, održiva populacija, zbog čega se i dalje pribegava hvatanju novih jedinki iz prirode kako bi se “osvežila krv”, odnosno dopunio genetski fond. Dakle, uzgajanje delfina samo u okviru akvarijuma i delfinarijuma, bez daljeg narušavanja populacije divljih, slobodnih jedinki, ne postoji.
Industrija delfinarijuma
Istorijski gledano, savremena industrija delfinarijuma se razvila upravo zahvaljujući popularnoj kulturi. Ogromnu ulogu je imala televizijska serija o delfinu Fliperu. Aktivista Ričard (Rik) O’Beri je šezdesetih godina radio u Morskom akvarijumu Majami, gde je hvatao i trenirao delfine, uključujući i pet jedinki koje su tumačile ulogu Fliperа. Rik je trenirao i Huga, prvu orku držanu u zatočeništvu istočno od reke Misisipi.
Do prekretnice je došlo kada je Keti, delfinka koja je najčešće igrala Fliperа, uginula na njegovim rukama, svojevoljno zatvorivši otvor za nos kako bi se ugušila. O’Beri je shvatio koliko je hvatanje delfina i njihovo dresiranje radi izvođenja trikova pogrešno. Od tog trenutka je on, koji je pomogao u izgradnji višemilijarderske industrije držanja delfina u zaočeništvu radi zabave, postao jedan od najpoznatijih boraca za slobodu ovih životinja. Pokrenuo je prvu kampanju sa ovim ciljem 1970. godine, na Dan planete zemlje, što je kasnije dovelo do osnivanja nevladine organizacije “Dolphin project”.
Užasni su i uslovi u tematskim parkovima. U vodenom parku Epcot, u okviru kompleksa Walt Disney World u Orlandu, držanje delfina je konačno ukinuto 2024. godine. Posetioci su godinama ukazivali na prizore usamljenih delfina smeštenih u malim bazenima. Posebno zabrinjava podatak da su samo dva delfina držana u ovom parku preživela prvih pet godina rada ovog vodenog parka, dok delfini u divljini žive 30-60 godina.
Delfini su dugovečna i izrazito društvena morska bića, koja žive u kompleksnim zajednicama i održavaju stabilne društvene veze. Pamte društvene partnere godinama, koriste izuzetno razvijene oblike komunikacije (kao što je “individualni zvižduk” koji im služi kao ime), i razvijaju složene oblike saradnje i učenja. Upravo zbog toga izolacija i zatvaranje u ograničen prostor često dovode do ozbiljnog stresa, poremećaja ponašanja i višestruko kraćeg životnog veka u odnosu na život u prirodi.
Veliki uticaj na javno razumevanje ove teme imao je i dokumentarni film The Cove, iz 2009. godine, koji prikazuje lov na delfine u Japanu. Radnja prati Rika O’Berija u njegovoj misiji da dokumentuje lov na delfine u mestu Taidži. Ovaj dokumentarac prikazuje svu brutalnost ove industrije, ali i ogromne napore koji se ulažu u prikrivanje stvarnog stanja i stvaranje slike da delfini u zatočeništvu ne pate. Najbrutalnija (i najčešća) metoda hvatanja jeste takozvani “lov potiskivanjem” (drive hunt). Kada se uoči jato, čamci i buka koriste se kako bi se životinje gonile prema obali. Obično se biraju zalivi sa uskim ulazom, kako bi se, kada se jato približi obali, preko izlaza mogla razvući mreža i potpuno onemogućiti bekstvo. Kada ostanu zarobljeni, iscrpljeni delfini se podvrgavaju pregledu i biraju oni koji se smatraju „pogodnim“ za zatočeništvo. Ostali se najčešće ubijaju zbog mesa i drugih proizvoda.
The Cove razotkriva i drugu stranu često romantizovanog „osmeha“ delfina u zatočeništvu. Ponašanja koja publika neretko tumači kao znak sreće i razigranosti tokom izvođenja trikova ili interakcije sa ljudima, u filmu se razotkrivaju kao simptomi stresa, izlaganja psihološkom pritisku i teških uslovima života u zatvorenim bazenima. Autori i sagovornici u filmu tvrde da se pojedine jedinke drže pod dejstvom sedativa i antidepresiva, kako bi se ublažilo autodestruktivno ponašanje i posledice ekstremnog stresa, čime se dodatno otvara pitanje etičnosti držanja ovih visoko inteligentnih i društvenih životinja u zatočeništvu.
Na ovu temu nadovezuje se i dokumentarni film Blackfish iz 2013. godine, koji prati sudbinu Tilikuma, mužjaka orke držanog u zatočeništvu u Morskom parku Orlando na Floridi. Orke, koje se često pogrešno izdvajaju kao posebna grupa, biološki pripadaju porodici delfina i ujedno su njen najveći i jedan od najinteligentnijih predstavnika. Tilikum je uhvaćen 1983. godine u vodama oko Islanda, kada je imao svega dve godine, nakon čega je gotovo čitav život proveo u zatočeništvu.
Blackfish otvara pitanje psiholoških posledica koje zatočeništvo ostavlja na ove izuzetno inteligentne i društvene morske sisare, ukazujući na to da izolacija, ograničen prostor i prisilni treninzi mogu dovesti do ozbiljnih poremećaja ponašanja i neprirodne agresije. Pritom, treba imati u vidu da se orke ubrajaju među najinteligentnija bića na planeti Zemlji, sa izuzetno kompleksnim i razvijenim kognitivnim i emotivnim sposobnostima.
Dok su napadi orki na ljude u divljini izuzetno retki i do danas nisu zabeleženi smrtni slučajevi, situacija u zatočeništvu pokazuje znatno drugačiju sliku. Prema dostupnim podacima, do 2025. godine zabeležena su četiri smrtna slučaja ljudi povezana sa interakcijama sa orkama u zatočeništvu, pri čemu je Tilikum umešan u tri takva incidenta. Ovi događaji dodatno su pokrenuli globalnu debatu o etičnosti držanja velikih morskih sisara u industriji zabave i posledicama koje takva praksa ostavlja i na životinje i na ljude.
Sve više država zabranjuje držanja delfina u zatočeništvu u zabavne svrhe. Tako su u Kaliforniji zakonom iz 2017. zabranjeni uzgoj, uvoz i izvoz orki. Sličnu odluku doneo je i Meksiko, koji je 2024. zabranio iskorišćavanje morskih sisara za zabavu i pokrenuo zbrinjavanje oko 350 delfina iz delfinarijuma. Već su zabranile ili postepeno ukidaju delfinarijume i predstave sa kitovima i delfinima Kanada, Indija, Hrvatska, Slovenija, Kipar, Švajcarska i niz drugih zemalja, kao i gradovi poput Barselona, Meksiko Siti u, Novi Južni Vels… A neke države i gradovi su takve zabrane uveli čak i preventivno, iako nikada nisu ni imale delfinarijume.
Jasno je da je otvaranja delfinarijuma i akvarijuma u državi koja se i dalje suočava sa ozbiljnim izazovima u zaštiti životinja i životne sredine izuzetno problematično, i to u trenutku kada sve veći broj država zatvara ovakve objekte i pokušava da ispravi decenije prakse držanja morskih sisara u bazenima. Sve ukazuje na to da otvaranje delfinarijuma ne bi donelo ništa dobro. Delfini pokazuju znake teškog stresa i autodestruktivnog ponašanja kada su udaljeni od prirodnog staništa i društvenih zajednica u kojima inače žive. Iskustvo pokazuje i da delfinarijumi retko uspevaju da razviju stabilne populacije, već zavise od stalnog hvatanja novih jedinki iz prirode, što neizbežno podrazumeva dodatno povređivanje i ubijanje. Delfinarijumi skraćuju životni vek jedinki i smanjuju njihove populacije. Kada se tome doda i pitanje finansijskih, stručnih i institucionalnih kapaciteta potrebnih za upravljanje ovakvim objektima, postaje teško ignorisati zaključak da bi jedina ispravna odluka bila to da se od ovakvih planova odustane.