Izveštaj sa Akademije Zeleni evropski horizonti: Dobro za sve
Nekoliko desetina učesnika i gledalaca sa tri kontinenta provelo je četiri dana u diskusijama o ekstraktivizmu, neokolonijalizmu i mogućnostima za pravednu zelenu tranziciju u okviru Akademije Zeleni evropski horizonti i poseti Loznici i Gornjim Nedeljicama.
Da li je dobro da se izrabljuju prirodna dobra, i da li bi moglo da se živi i radi drugačije da bi bilo bolje, pa da bude i dobara za sve i dobro za sve? To su samo neka od pitanja na koja se tražio odgovor na trodnevnoj Akademiji Zeleni evropski horizonti: Dobro za sve koja je održana od 15. do 17. februara u Beogradu.
Prvi dan Akademije, 15. februar, bio je posvećen međusobnom upoznavanju aktivistkinja i aktivista sa tri kontinenta, i razmeni iskustava i perspektiva koje se tiču zelene tranzicije i ekstraktivizma. U radnim sastancima koji su održani u Prostoru Miljenko Dereta učestvovalo je oko 40 učesnica i učesnika iz Sjedinjenih Američkih Država, Perua, Irske, Portugala, Bosne i Hercegovine, Grčke i različitih krajeva Srbije.
Akademija je za publiku otvorena 16. februara, bogatim javnim programom koji je mogao da se uživo prati u Dereti, a onlajn putem društvenih mreža. Žaklina Živković, izvršna direktorka Polekola, je u uvodnom obraćanju skrenula pažnju na urgentnost istorijskog trenutka i potrebu da razumemo procese sa kojima se suočavamo da bismo u njima odgovorno i osnaženo učestvovali. Programska direktorka Polekola, Iva Marković, uključila se video obraćanjem iz Univerziteta u Saseksu i kratkim intervjuima sa tamošnjim kolegama koji su izneli svoje viđenje ekstraktivizma.
Kako su organizatori i ranije naglašavali, neophodno je da bolje razumemo kako klimatsku i ekonomsku krizu u kojoj smo se zatekli, te procese koje dominantni akteri na globalnom nivou promovišu kao sredstva za njihovo rešavanje, tako i ono „šta se valja iza brda“, odnosno problematičnost ponuđenih rešenja i, na kraju ali ne najmanje važno, moguće alternative. Upravo ovim temama su bila posvećena dva prva predavanja i prateće diskusije.
Iskra Krstić, istraživačica iz polja kritičkih urbanih studija angažovana u Polekolu i portalu Mašina, je govorila o tome Šta mislimo kada kažemo ekstraktivizam. Krstić je podsetila i upoznala publiku sa tim da je ekstraktivizam pre svega eksploatacija i izvoz sirovina, pojava koja se može pratiti od integrisanja svetskog privrednog sistema u 16. veku, a koja se u protekle tri decenije opasno zahuktala. Nauka pokazuje da izvoz neprerađenih sirovina ne utiče povoljno na privrede zemalja izvoznica, da se odvija u uslovima neokolonijalne svetske privrede i pod okriljem dogme o neophodnosti ekonomskog rasta, a da doprinosi rastu društvenoekonomskih nejednakosti na globalnom nivou, najviše ugrožavajući pogođene zajednice.
U okolnostima „globalnog vrenja“, kako je predsednik UN nazvao ovu fazu klimatske krize, neophodno je napustiti fosilna goriva. Kao rešenje se na aktuelnom nivu razvoja tehnologije nudi elektrifikacija koja zasad zahteva još više mineralnih sirovina i još veći inicijalni utrošak energije nego „business as usual“, pokazuju istraživanja koja je citirala Krstić. Pored toga što su ekosistemi i prirodna dobra na većem delu planete potrošeni i iscrpljeni toliko da dodatni pritisak neće moći da podnesu, moćniji ekonomski igrači, to jest razvijene zemlje, rade na tome da obezbede da žrtvu za opšte dobro podnesu zemlje, regioni – i zajednice u samim razvijenim zemljama – koje imaju najmanje političke i ekonomske moći i najčešće su već disproporcionalno ugroženi klimatskom krizom.
Predavanje Diega Marina iz Evropskog biroa za životnu sredinu je produbilo pomenute teze, te ih temeljno i opširno potkrepilo podacima iz istraživanja, sa fokusom na Zakonu o kritičnim sirovinama EU i Evropskom zelenom sporazumu (Green New Deal). Marin je pokazao da se aktuelne projekcije o tome koliko će kritičnih sirovina biti potrebno u narednim decenijama temelje na proračunima koji se usled napretka tehnologije stalno menjaju, ali i potrebama industrija ekonomski i politički moćnih zemalja, kao što su nemačka automobilska i građevinska industrija.
Organizatori i predavači su višekratno isticali sledeću problematiku: dok deo globalne javnosti ne želi da prihvati argumente o postojanju globalnog otopljavanja (usvajajući tako narative koje naftni lobi dokazano finansira milijardama dolara godišnje), deo ljudi na planeti prihvata činjenicu da se nalazimo u klimatskoj krizi, ali je svesno i da na formulisanje načina za nošenje s njom disproporcionalno utiču interesne grupe, zbog čega – manje ili više argumentovano – odbacuje zelenu agendu. Zelena tranzicija nam je neophodna, upozoravaju organizatori i učesnici, ali moramo poznavati slabe tačke aktuelnih rešenja da bismo učestvovali u formulisanju boljih i mogli da ih udruženo zahtevamo. Zelena tranzicija da, ali pravedna za sve, i za ljude i za prirodu.
Ljudima i prirodi, odnosno terenskim borbama, strategijama i motivaciji, bio je posvećen drugi deo dana. Publiku i učesnike su najpre gosti iz Minesote (SAD) dugogodišnji borci za prava meštana i ekosistema upoznali sa svojim borbama i pobedama u okviru predavanja naslovljenog Pravo lokalne zajednice da kaže ne. O tome kako se istovremeno boriti za tradiciju i za budućnost, istovremeno za zdravlje svoje zajednice i svih stotina hiljada ljudi koji piju vodu iz Misisipija nizvodno od njegovog ušća inspirativno su govorili Jan Moril iz organizacije Earthworks, Shanai Matteson iz Tamarack Water Alliance, Johnny Barber iz Honor the Earth i Allen Richardson iz iste organizacije. Oni su pokazali da je neophodno znati i domaće običaje i federalne zakone, i taktike iskrsavanja sa improvizovanim štandom i međunarodnu politiku, da bi se uspešno suprotstavilo korporacijama iza kojih slede samo sve veće i veće, i koje i previše dobro sarađuju sa političarima „od karijere“.
O tome kako bi izgledao Prelazak sa izrabljivanja na obnavljanje govorili su Anishinaabe starešina Ricky DeFoe iz Ojibwe plemena Fond du Lac iz Minnesote, Lynda Sullivan iz organizacije Yes to Life, No to Mining iz Irske, Marijana Petković, iz Saveza ekoloških organizacija Srbije (SEOS) iz Gornjih Nedeljica, Francisco Venes iz Unidos em Defesa de Covas do Barroso (UCDB) iz Portugala i Majda Ibraković iz Eko foruma Zenica iz Bosne i Hercegovine. Govornici su se usaglasili u tome da je neophodna dubinska promena sistema i svetonazora u okviru koje bi mngoo više zaštite i poštovanja nego što ga sada imaju zavredili održivi načini privređivanja, postojeće zajednice i privreda. Veliko interesovanje publike je privukla teza Ricky DeFoa o tome da je neophodno da dekolonijalizujemo svoj um da bismo se oslobodili rasističkih, seksističkih i imperijalističkih načina razmišljanja o drugim ljudima i prostoru koji nas okružuje, koje stoje u osnovi eksploatacije svega što je oko nas dobro. Nadovezujući se na ove reči i govoreći o tome šta je za nju budućnost, Marijana Petković je ponovila istrajnost članova SEOS-a da zaštite svoj način (su)života s prirodom.
Akademiju Zeleni evropski horizonti: Dobro za sve organizovala je Evropska Zelena fondacija u saradnji sa Organizacijom za političku ekologiju Polekol, a pratila ju je dvodnevna poseta Loznici i Gornjim Nedeljicama čiji je domaćin bio lokalna inicijativa Ne damo Jadar. U pitanju je teritorija na kojoj se zagovara otvaranje rudnika litijuma, čemu se lokalno stanovništvo, ekološki aktivisti i veći deo srpske javnosti apsolutno protivi. Učesnici su imali priliku da se povežu sa stanovnicima ovog kraja, da sa njima razmene iskustva, nauče više o kulturnom i ekološkom nasleđu, ali i svojim očima vide istražne bušotine i razrušene kuće u selu Gornje Nedeljice. Svi učesnici su istakli potrebu da ostanu u kontaktu i nastave borbu protiv ekstraktivizma zajednički, na regionalnom i globalnom nivou, koliko god je to moguće.